![]() |
![]() ![]() |
![]() |
![]() |
![]() |
![]() |
![]() ![]() ![]() ![]() ![]() ![]() ![]() ![]() ![]() ![]() |
![]() |
Mirjana Kos-Nalis ETNOGRAFSKI VREMEPLOV Život uz mrgar i na ganku ![]() Na nepristupačnom kamenjaru, škrtoj zemlji s rijetkom vegetacijom, gdje rastu samo opore i gorke trave, tvrđa je i upornija volja za življenjem. Ma kako mukotrpnim, trpkim, začinjenim tek malim zadovoljstvima. Prirodne danosti i administrativno-političke mijene uvjetovale su način življenja svagdanom i blagdanom. Egzistencija se temeljila na poljodjelstvu, mukotrpnom kultiviranju malih kraških obradivih površina doslovno otetih kamenjaru. Naraštajima se vadilo kamenje iz zemlje, i na strmim padinama do mora podzidavale male terasaste poljoprivredne površine. Po potrebi se zemlja donosila na leđima, a višak kamenja stavljao na hrpe. Na vlastitim rukama i leđima uglavnom se nosilo i sve ostalo potrebno za kućanstvo i gospodarstvo. Uzgajaju se karakteristične sredozemne kulture: masline, vinova loza, povrće, voće, u Gorskom kotaru krumpir i kupus. Kao dodatni izvor prehrane sakupljaju se samoniklo bilje i plodovi što je i danas vrlo popularno. Za preživljavanje se baš sve moralo iskoristiti. Stočarstvo je manjeg opsega, pretežno se radi o peradi i uzgoju stoke sitnog zuba. Organizam primorskih i otočnih naselja najčešće čine zbijene, kamene kuće s uskim uličicama i prolazima. Podizanje tih naselja povezano je s izobiljem kamena kao građevnog materijala i surovošću terena, tj. kraškog kamenjara. Za naselja su odabrane dominantne lokacije s kojih se, zlu ne trebalo, širio pogled na sve strane, pružajući mogućnost nadzora. More su vrata svima dostupna i uvijek otvorena, stoga se veći dio starijih naselja smjestio na sigurnijoj udaljenosti, a tek kasnija, pomodna turistička mjesta na samoj obali. Karakteristične kuće su kamene, s dvostrešnim krovom, ulazom u stambeni prostor s baladura (terase do koje vode stepenice), ispod kojeg se pod voltom (polukružnim nadsvođenim prolazom ) nalazi ulaz u konobu (podrumski prostor). Naselja uz more orijentirana su ponajprije na ribarstvo i pomorstvo. Ribolov je bio, i još uvijek jest, važna gospodarska djelatnost budući da se riba koristila za prehranu, prodaju ili razmjenu. Ribarske sprave i tehnike lova u osnovi su ostale iste do danas. Evoluirali su samo materijali od kojih se izrađuju ribolovni alati (nekada je to bilo pruće za pletenje vrša i pamučni konac za izradu mreža i povraza) i pogonska energija (nekada smrekovina za svjetlo svićarice, snaga vjetra i vlastitih ruku). Neke tehnike ribolova danas se više ne primjenjuju, poput mreža potegača koje su se izvlačile na obalu ili stajaćica za lov tuna. Usmjerenost ribarstvu i pomorstvu podrazumijevala je gotovo trajnu odsutnost muškaraca. Na kopnu su ostajali umorni starci, dječaci i ženskadija svih uzrasta, što primorskim mjestima daje osobitu dimenziju. Atmosferu iščekivanja, istodobne sjete i čežnje, žene u crnini, onda kada se plovilo na jedra a jedan vjađ (putovanje) mogao je trajati tri godine ili više, kada se sa sigurnošću nije moglo znati tko je živ i tko će se vratiti. Odlazili su muškarci na rad u Ameriku, u Australiju jer se od škrte zemlje nije moglo preživjeti. Godinama se nisu vraćali, neki su ostali zauvijek. Pismo se čekalo danima, mjesecima. Odlazili su i dolazili ljudi i brodovi. Rastanak i žudnja za rodnim krajem ovdje su nezaobilazne životne činjenice. Utkane u svakodnevlje, u strukturu življenja. Međuodnos okoliša, čovjeka i tradicije te posredovanje drugih kulturoloških fenomena, predmeta i znanja što su ih u svojoj valiži (kovčeg, putna prtljaga) donosili pomorci i iseljenici, stvorili su unikatnu kulturološku baštinu. Njezini preživjeli materijalni ostatci tek su podsjetnik za daljnje istraživanje. Na temelju njih mogu se rekonstruirati društvene i duhovne komponente što čine život u cijelosti. Najfiniji porculan kupljen u Marseillesu, kokosov orah i indijski oraščići što su ih pomorci donosili, a djeca dobivala za Mikulovu (Sv. Nikola), žara (velika spremnica za vodu sjevernoafričke provenijencije), koju je imala svaka kuća, a i danas je čest predmet okućnice, susačka suknja (nošnja) od trapera, uz bukaletu, šešulu, košić, kamenicu (proizvodi domaćeg obrta), upotrebljavaju se u istom kućanstvu. Možda su misli o preživljavanju bile turobnije i privređivalo se napornije, ali živjelo se veselije. Društvene igre obvezna su nedjeljna i večernja dokolica i zabava. Doduše samo muški dio populacije okupljao se u oštariji (za vrijeme talijanske uprave popularni "dopolavoro") ili na placi (centralni trg, središte mjesta). Igrali su karte i na boće. Igraju i danas, katkad i pokoje žensko kao ravnopravan partner. Beštimaju, vapiju, zijaju, povedaju štorije i škerci (viču, psuju, pričaju priče i šale). A ženske ćakulaju (čavrljaju) kod kuće. Izrazito je živa čakavska jezična baština. Njeguje se dijalekt, identitet, nekdanje navade i užanci (običaji) – ono što čini etnos i razlikuje ga od drugih. Duboko je ukorijenjena tradicija karnevala – zimskog ludovanja s praktičnom svrhom katarze, očišćenja. Za ispraćaj stare i početak nove vegetacijske godine, za plodnost i rodnost, za utjehu praznovjernosti, za nov i bolji red i poredak. Kao inspiracija životu samom i zalog boljoj budućnosti. Vrijeme karnevala počinje nakon Sv. tri kralja, ili na Antonju, 17. siječnja, a traje do korizmene četrdesetnice prije Uskrsa. Podrijetlo karnevalskih običaja izvire iz poganskih i antičkih običaja što su se u okrilju kršćanstva modificirali te do danas sačuvali kao vrlo živa tradicija na kastavskom području. Do danas su sačuvali neke arhaične oblike, nekad važne sastavnice pradavnih obreda. Radi se o godišnjem ciklusu umiranja i rađanja prirode, razdoblju koje je praznovjerno osjetljiv dio godine te mu se u ritualnom smislu pridaje osobita pozornost. S današnjim su pokladama izravno povezani običaji iz antike, npr. Saturnalije, Luperkalije, Matronalije i drugi. Karneval je razdoblje kada se treba osloboditi nakupljenih strahova, to je doček novog prirodnog ciklusa oslobođenog zloduha, ciklusa blagonaklonog i plodonosnog. O nekadašnjem načinu življenja na Kvarneru svjedoče brojne zavičajne etnološke zbirke. Na obali i otocima to su zbirke u Kastvu, Mošćenicama, Grobniku, Dobrinju, Portu, Baški, Loparu, Osoru, Belom, Bakru, Novom Vinodolskom i na Košljunu. U Gorskome kotaru istovrsne zbirke imaju Prezid, Lič i Čabar. Na području Brod Moravica je etno selo Šimatovo. ![]() Porat je zaštićeno privezište za barke i brodice s dugom i operativnom obalom, odnosno mjestom gdje pristaje linija (brod koji je redovna veza s kopnom). Veći porti imaju lučku kapetaniju i kapetana od porta. U otočnim mjestima porat (luka, lučica, mandrać) su glavna vrata, mjesto dolaska i odlaska odnosno najvažnijega dnevnog događaja – pristanka broda, koji je jedina veza s kopnom. Porat je srce svakoga primorskog mjesta, nerijetko najvažnije društveno okupljalište u kojem je nekada bila koncentrirana i važna djelatnost obalne populacije. Stjecište ribara, barkarijola, djece, staraca, nautičkih namjernika ili slučajnih prolaznika. Tu se krpaju mreže, pretovaruje riba ili odmah prodaje na licu mjesta, popravljaju i šekaju barke, igraju djeca, uče veslati, jedriti, roniti. U portu je uvijek netko tko zna o moru i ribama, o lokalnoj meteorologiji, o opasnostima koje donosi nevrijeme. ![]() ![]() Ulje se čuvalo u kamenicama, kamenim posudama različitih veličina. Sačuvan je toš u mjestima Mošćenice, Brseč, Veli Lošinj, Ćunski Valun, Porat, Punat (iz 1770-ih, najstariji na Krku) i još nekima. ![]() ![]() Društvene igre dio su tradicije obalnih mjesta. One su nedjeljna i blagdanska razbibriga i zabava muškaraca i djece, a tek u novije vrijeme i žena, što je više iznimka nego pravilo. Igra se na boći, igre kartama (briškula i trešete) i mőra, a djeca su igrala trilju, špekule i prigodne igre uz blagdane npr. picanje jaja za Uskrs. Boćarija, jog ili joh je obavezan inventar naselja, nalazi se najčešće u njegovu središtu i svakodnevno je okupljalište. Igraju dvije skupine igrača, nekada drvenim, a danas metalnim kuglama koje treba kotrljati ili dobaciti što bliže bulinu (maloj kuglici), a ponekad najbližu protivničku kuglu preciznim pogotkom izbiti, što je impresivan podvig. Briškula i trešeta, najčešće zajedno u kombinaciji, igra se u parovima talijanskim kartama (trieštinama). Mőra se igra pokazivanjem nekog broja prstiju jedne ruke svakog od dvojice igrača glasnim izvikivanjem ukupnog zbroja pokazanih prstiju i čestim udaranjem o drveni stol u temperamentnom ritmu. Nekada su djeca igrala trilju pa su i danas na mnogim mjestima u kamen urezane podloge za tu igru, primjerice u Mošćenicama. Narodne nošnje što su se u prošlosti odijevale na Kvarneru vrlo su raznovrsne. Različiti su i izvori kulturoloških utjecaja koji su oblikovali njihov izgled. Svaki kraj ili otok ima specifičnosti, a od mjesta do mjesta razlikuju se u detaljima, načinu nošenja, dijelovima ukrasa. Pluralizam različitosti koje se ne mogu definirati zajedničkim crtama najvrjednija je baština kvarnerskih nošnji i modnih utjecaja. Spomenimo neke kuriozitete. Krčka ženska nošnja uobičajeno se sastoji od bijele košulje širokih nabranih rukava i teške, najčešće crne ili crvene suknje koja se slaže na velike pregibe. Posebnost je kotiga – zimska krznena suknja, od ovčjeg runa, koja izvanredno štiti od bure. Oglavlje se naziva rub ili dubljenac. Radi se o tkanoj dugačkoj i širokoj traci, najčešće žućkaste boje, koja se omotava oko glave poput turbana, na više načina. Muški nose kaban – teški ogrtač od stupanog vunenog platna koji odlično štiti od hladnoće. Izrazito su živopisne neke druge otočne nošnje, primjerice susačka ili creska. Orlečka ima posebno bogat nakit. Čine ga kolari i modaji, tj. koralji i ogrlica od niza medalja i kovanica s kutijicom-rekvijal. Rapski samostreličari protagonisti su viteškog nadmetanja koje potječe iz 1364. Te su godine utemeljene viteške igre u čast obrane grada Raba samostrijelom, oružjem koje potječe iz antike. Nakon što su u Rabu obnovljene 1995., igre s ozračjem srednjovjekovnog ceremonijala održavaju se u tome gradu svake godine. Samostrijel u svojim igrama koriste i balestrieri iz San Marina. Svečanost nadmetanja traje nekoliko dana. Započinje dolaskom kneza i njegove pratnje u Gradsku ložu gdje su okupljeni samostreličari, zastavničari i glazbenici koji bubnjevima, fanfarama i zvonjavom crkvenih zvona prate odlazak na blagoslov u katedralu. Slijedi otvorenje igara na trgu ispred crkve i podizanje zastave Grada. Na znak časnoga suda započinje natjecanje dvanaestorice vitezova. Pobjednika proglašava rapski knez i dodijeli nagradu mu “Felix”. Događaj se nastavlja svečanošću, glazbom, predstavljanjem starih zanata, povijesnih kostima itd. Igre se održavaju dva puta godišnje, krajem svibnja i srpnja. U srednjovjekovnom se duhu 15. kolovoza obilježava i Velika Gospa. Gumno je povišen kameni kružni plato ograđen zidom do kojeg vode stube. Gumna nalazimo na otoku Krku, koji je, iako krški skroman, najizdašnija žitnica na Kvarneru. Služila su za ručno vršenje žita. Snopovi žita polože se na tlo i zatim mlate cipom (mlat sastavljen od dva štapa povezana kožom ili konopom, od kojih se jedan drži u ruci a drugim udaraju snopovi) pa se tako odvaja zrnje od klasja. Zrnje se zatim vije vijačom (drvenom lopatom), kojom se baca u zrak da strujanje vjetra odnese ljuskice. Slijedi prosijavanje. Gumna su bila društvena okupljališta na kojima su se, najčešće uvečer, u toplijem dijelu godine družili mladi, pjevajući i plešući. Gastronomija vezana uz more skromna je i jednostavna, tipično mediteranska, temeljena na ribi i povrću. Žitarica je malo jer male obradive površine – terase ili vrtače – nisu pogodne za uzgoj većih količina tih kultura. Riba se priprema jednostavno – lešo (kuhana) s dodatkom maslinova ulja ili na brodet. Česta su jela koja se jedu žlicom, osobito maneštra i druga variva te jednostavna jela: palenta, kupus, repa, grah, ječam, pašta-šuta (pašta s gulašem), kalandraka (krumpir-gulaš). Blagovalo se – baš kao što se i danas preporuča – pet puta dnevno. Od verdure (povrća) najviše se jelo blitvu, radić, broskvu i drugo. Od grahorica bob i čič (slanutak). Za blagdan se bolje jelo i pripremalo bolji komad mesa, a u posne dane bakalar. Kaloričnije se jelo u vrijeme obavljanja težih poslova. Kao dodatak i začin jelu koriste se peršin, luk, češnjak, celer, mrkva. Vino je dnevna navada i dio prehrane. Iznimno cijenjene delicije su škampi i samonikle šparuge. U Gorskome kotaru sakupljaju se gljive i šumsko voće, a pripravlja se divljač i tzv. nadjev (crijevo nadjeveno kruhom, mesom i jajima). Karakteristična tjestenina otoka Krka su šurlice. Kvarnerske su slastice fritule, smokvenjak i rapska torta. Marunada je gastronomski festival u Lovranu, oduvijek poznat po slasnom voću. Na glasu su smokve, grožđe, masline, osobito trešnje, samoniklo bilje i kesteni – maruni. Njegovu vrsnoću i rodnost spominju stariji autori poput J. W. Valvasora iz 17. stoljeća te putopisci i istraživači poput Dragutina Hirca s kraja 19. stoljeća. U drugoj polovini listopada, u Lovranu, Dobreču i Lignju svake se godine održava Marunada – fešta od kestena. Ime je dobila po izuzetno kvalitetnoj vrsti krupnoga pitomog kestena maruna, koji u Hrvatskoj raste samo na liburnijskom prostoru od Ike do Mošćeničke Drage. Potječe iz sjevernogrčke pokrajine Tesalije. Ovdje razlikuju dvije vrste maruna. To su branac, koji je sam pao sa stabla i sakuplja se s tla, manje je postojan i treba ga brže konzumirati, i dubenac, koji se trese sa stabla, zatim ostavi u svom bodljikavom ovoju da stoji na hrpama otprilike tri tjedna, a potom se mlaćenjem vadi iz ovojnica. Tako tretirani maruni su cjenjeniji i može ih se sačuvati do Božića. Marunada, tradicionalni gastronomski festival maruna, održava se od 1973. godine i nudi bogat izbor različitih delicija od ovog rijetkoga slatkog kestena. Kastavski obrtnici dio su tradicije stanovnika Kastavštine, područja oko grada Kastva. Grad se nalazi na uzvisini između Rijeke i Opatije. Naseljen u kontinuitetu od prapovijesti, tipičan je mediteranski grad sa srednjovjekovnim zidinama, gradskim vratima, ložom. Bio je sjedište kastavske gospoštije koja se prostirala od Rječine do Mošćenica, a glavna joj je morska luka Volosko. Obrt i trgovina, uz poljodjelstvo i stočarstvo, činili su osnovu gospodarstva. Svojim proizvodima Kastavci su svake prve nedjelje u listopadu trgovali na tradicionalnom sajmu Bela nedeja. U Kastvu je djelovala Delavska škola u kojoj se školovalo za klesare, tesare, bačvare, košarače, likare, kotlare itd. O tim obrtnicima te o načinu življenja u nekadašnjoj Kastavštini govori zavičajna zbirka u Kastvu te prvi bačvarski muzej u Hrvatskoj, smješten iza gradske volte, blizu mjesta gdje se nekad nalazila najstarija poznata bačvarija na Kvarneru. ![]() ![]() ![]() ![]() Ganak je najtipičniji dio goranskih kuća, čiji su temelji i dio prizemlja građeni od kamena i zidani, a gornji dio je od drva. Krovovi su najčešće na dvije vode, strmi i pokriveni šindrom te krovnim vijencom odmaknuti od ploha vanjske fasade radi zaštite od padalina, osobito snijega. Ako se radi o katnicama, prizemlje je gospodarski prostor, a stambeni dio je na katu. Uskim stubištem dolazi se na balkon, najčešće po cijeloj dužini stranice kuće, i od tuda se ulazi u stambeni dio. To je ganak, ukrašen slapovima cvjetova lončanica koje Goranke u vegetacijskom dijelu godine pažljivo uzgajaju. ![]() ![]() Etnografski postav Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskoga primorja Rijeka čuva predmete materijalne kulture karakteristične za djelatnosti kojima je u osnovi rad, odnosno temelj ljudske egzistencije. To su ratarstvo, stočarstvo, ribarstvo, maslinarstvo, vinogradarstvo. Pridružuju se tome različite vrste transporta i načini prenošenja tereta (zbog konfiguracije terena), zatim predmeti rukotvorstva i obrta (obrada drva, pletarstvo, bačvarstvo, kotlarstvo, lončarstvo, tkalstvo). Postavom je predstavljena tipologija naselja, kuća i gospodarskih zgrada, kuhinjski predmeti koji su se koristili na ognjišću i oko njega te narodne nošnje koje prezentiraju kulturološku različitost ovog područja. Izložbu predmeta prate fotografije koje ih prikazuju u uporabi, odnosno način njihovog korištenja u svakodnevnom življenju. Etnografska zbirka na Košljunu, u benediktinskom samostanu, od izvornih predmeta uključuje rekonstruiranu krčku kuhinju te tkalački stroj (krosno) na kojem su Krčani u kućnoj radinosti ručno tkali vunenu odjeću, pokrivače i slično za osobne i obiteljske potrebe. Unikatna stara krčka muška i ženska odjeća tkana je od vune ili pravljena od kože. Tu su i šalovi, pokrivala (rubi), primjerci nakita. Zbirka je spomenik kulture. Etnološku zbirku na otoku Krku posjeduje i franjevački samostan u mjestu Porat, uključujući toš za tiještenje maslina iz 1850. Etnografsku zbirku ima i zavičajni muzej u Baški, koji čuva narodnu nošnju bašćanskog kraja, starinsko posuđe i kuhinjski pribor. |
![]() |
![]() ![]() ![]() |
|||||
![]() ![]() |
|||||
![]() TURISTIČKA ZAJEDNICA KVARNERA 51410 Opatija, Nikole Tesle 2, tel: +385/51/272-988, fax: +385/51/272-909 http://www.kvarner.hr, e-mail:kvarner@kvarner.hr ![]() |