![]() |
![]() ![]() |
![]() |
![]() |
![]() |
![]() |
![]() ![]() ![]() ![]() ![]() ![]() ![]() ![]() ![]() ![]() |
![]() |
Velid Đekić INDUSTRIJSKA i tehnička BAŠTINA Otkucaji tehničkog srca ![]() Kad bi se s takvom informacijom u mislima davni šetač mogao zaputiti istim putom danas, suočio bi se s možda još neobičnijom slikom. Svojedobna periferija nije više ono što je bila. Postala je gradsko središte. Ni dimnjaci nisu ostali isti. Toliko su se prorijedili da ih se može izbrojiti na prste jedne ruke. Dim? Tko ga ugleda, promatra ga kao poseban događaj. Objašnjenje promjene prizora? Tranzicijske okolnosti tijekom 1990- tih i početkom dvijetisućitih zauvijek su ugasile najveći dio hrvatskih industrijskih pogona pa tomu nisu izbjegli ni sve do jučer iznimno moćni industrijski objekti na Kvarneru. Riječki su se našli na udaru među prvima. Ipak, novi ekonomski vjetrovi nisu mogli izbrisati iz memorije stanovnika Kvarnera misli o tim pogonima, u mnogo slučajeva niti materijalne dokaze o njihovu postojanju. Ti su dokazi ostali širom područja na dohvat ruke. Dokazi su u rasponu od arhivskih dokumenata (npr. o izgradnji moćnoga bojnog broda ″Szent István″), do izravna susreta sa živim sudionikom prizora što ga je ugledao naš šetač u 19. stoljeću, pogonom riječke Plinare na Mlaki. Ta je pogon jedno od posljednjih preživjelih gospodarskih imena iz vremena najvećeg industrijskog buma kraja u kojem se nalazi. Zašto je glavnina najstarije kvarnerske industrijske i tehničke baštine vezana uz 19. stoljeće? Odgovor je lak. Riječ je o dobu u kojem se dogodilo rođenje suvremene svjetske industrije. Dobro je, međutim, ne zaboraviti kako nema industrijskih koraka bez vrijednih prethodnika. Tako je imamo li na umu različite vrste tehnički relevantnih dostignuća, također znajući za prvotne, manufakturne načine proizvodnje. Primjera koji potvrđuju da su upravo to dvoje bili temelji za izrastanje novije, industrijske svijesti, na Kvarneru ima podosta. Jedan od njih vezan je uz ime Ivana Krstitelja Rabljanina. Rođen na otoku Rabu 70- tih ili 80- tih godina 15. stoljeća, on je postao najuspješniji hrvatski ljevač bronce. Najveće je zvono izlio u Dubrovniku 1506., teško više od dvije tisuće kilograma, koje još odjekuje s gradskog tornja. Vjerojatno je izlio i »zelence«, brončane likove koji na zvonu otkucavaju sate. Za obrambene potrebe Dubrovačke Republike izlijevao je i topove, poput onih na tvrđavi Minčeta. Užarenim metalom nisu se bavili samo uz more, već i u gorju. Hrvatska plemićka obitelj Zrinski otvorila je u Čabru 1651. rudarske talionice i kovačnice. U njima se željezo izlijevalo više od 130 godina, sve do 1785. O kolikim je pogonima riječ može se naslutiti iz podatka da je 1720- tih u njima radilo dvije stotine radnika. Taljenje rude i starog željeza odvijalo se od 1770. i u željezari u Brodu na Kupi, od 1779. u Crnom Lugu, od 1792. u Homeru kod Broda. Dio tih pogona radio je do početka 19. stoljeća, a rudača za njih vađena je u Delnicama, Crnom Lugu, Mrzloj Vodici, Liču i Lokvama. ![]() Treba li reći da su takva i slična tehnička iskustva učinila Kvarner područjem predodređenim za snažno iskazivanje industrijskog poduzetništva? Dobar dio tih manifestacija obojen je u plavo. Kraj na moru oduvijek je disao u dosluhu sa svojim modrim predvorjem, pa je tu postojao velik broj brodogradilišta. Na obali gotovo da nema mjesta bez takva proizvodnog pogona. Kakvim su oni radili ritmom ilustrira podatak da je u desetak godina, od 1850. do 1861., samo u riječkim brodogradilištima porinut 301 jedrenjak, nosivosti 110 tisuća tona. Bili su to brodovi izvanredne kakvoće. Jedan od njih, postao je pod imenom »Restaurador Rosas«, zapovjednički brod argentinske ratne mornarice, a jedrenjakom »Splendido« kapetan Ivan Visin oplovio je između 1851. i 1859. Zemljinu kuglu. Uz more je bio vezan i rad riječke tvornice platna za jedra, jedinstven pogon na tlu Hrvatske. U istom su gradu djelovale tri najznačajnije hrvatske užarije. Uz užad, brodovima su nadasve potrebne kovine. I ne samo brodovima. Znajući za to, od šest ljevaonica na hrvatskom tlu sredinom 19. stoljeća njih pet otvoreno je u Rijeci. Najveća među njima zapošljavala je 1854. god. četiri stotine radnika. Za Hrvatsku jedinstven pogon bila je 1852. riječka tvornica kemijskih proizvoda. U istom su gradu sredinom stoljeća djelovale tvornica sapuna, tvornica svijeća i četiri kožare, te čak 98 mlinova za žito. Jedan od njih, počevši djelovati od 1853., bio je prvi parni mlin na hrvatskom tlu. Druga polovina stoljeća donijela je otvaranje tvornice pokućstva, tvornice parketa i parne pilane, tvornice sanduka i bačava. Također tvornice tanina, umjetnih gnojiva, brodskih boja, opeka i cementnih proizvoda, konjaka, leda, čokolade i bombona, dvije tvornice ulja. U gradu koji je imao dvadesetak tisuća stanovnika, pet tisuća njih radilo je upravo u industriji. Krajem stoljeća riječko je područje postalo jednom od najsnažnije koncentriranih industrijskih zona u Europi. O tomu koliko je grad bio obilježen industrijskim pogonima govori saznanje kako njegov istočni dio i dan-danas nosi naziv prema jednom od tih pogona. Talionica olova koja je tu radila od 1911. do 1929. dala je ime riječkom kvartu Plumbum. Uz tako snažno industrijsko središte, industrijski su objekti nicali i drugdje na Kvarneru. Npr., ako je Rijeka 1860-ih dobila tvornicu konzerviranih sardina, s vremenom će tvornicu za preradu ribe dobiti i grad Cresu na istoimenom otoku. Za istu će vrstu posla biti otvoren pogon u Iki. Dio kvarnerskih industrijskih pogona prestao je djelovati već u 19. stoljeću, dio njih nastavio je radom i duboko u 20. stoljeće. Golemi će industrijski objekti u drugoj polovini toga stoljeća privući na Kvarner velik broj radnika iz unutrašnjosti tadašnje države. Time i velik broj novih stanovnika. Danas je trend obrnut. Živi industrijski pogoni, pogotovo nekadašnje velike tvornice, ozbiljno su se prorijedili, a usporedno s tim – ako ne i upravo zbog toga – sve se više prepoznaje vrijednost industrijske baštine Kvarnera. Posljednjih je godina on stalnim mjestom održavanja međunarodnih stručnih i znanstvenih skupova potaknutih njegovim tehničkim nasljeđem. Kvarnerom slažu korak na korak neki novi šetači, kojima su točke interesa – visoki, stari tvornički dimnjaci. ![]() Tvornica duhana (popularno nazvana Tabakera) pojavila se u Rijeci 1851., uselivši se u prostore nekadašnje Rafinerije šećera, koji su zbog veličine u međuvremenu služili kao vojarne. Preuzeti industrijski kompleks Tvornica je proširila novim proizvodnim zgradama postajući najveći pogon za preradu duhana u Monarhiji. Među novim je zgradama pogon za proizvodnju cigara Virginia iz 1867. zbog tlocrtnog oblika nazvan T-objekt. Nedaleko od njega su dva stara pogonska objekta, spojena po sredini, što tlocrtom podsjećaju na slovo H. Prvih godina u Tvornici radi oko tisuću radnika, a do sredine 1860-ih taj će se broj udvostručiti. Posebnost njezinu radu dao je vrlo visok udjel ženske radne snage, štoviše radnice u broju zaposlenih prevladavaju. Tvornica djeluje do kraja Drugoga svjetskoga rata. Na istom će mjestu od 1945. do 1998. djelovati Tvornica motora Rikard Benčić. Uz administrativnu palaču naslijeđenu od Rafinerije šećera, na Tvornicu duhana danas podsjećaju sačuvane zgrade T-objekta i H-objekta. Riječka plinara svoje je djelovanje započela spektakularno, omogućujući da grad u ljetnoj noći, 1. kolovoza 1852., bude osvijetljen s 226 plinskih svjetiljki lepezasta plamena. Taj datum nije važan samo za Rijeku: njezina se plinara pojavljuje kao prvi pogon te vrste u Hrvatskoj i na području bivše Jugoslavije. Godine 1856. omogućila je uvođenje plinske rasvjete u Gradsko kazalište. Plinara se isprva nalazila u samom gradu, a od 1874. nastavila je rad na novoj lokaciji, izvan grada, u njegovoj zapadnoj industrijskoj zoni. Tu povećava proizvodnju: sa 400-500 tisuća prostornih metara plina, koliko je ona iznosila 1850- ih, na dva milijuna prostornih metara plina uoči Prvoga svjetskoga rata. Rijeka 1878. ima 318, a krajem stoljeća 511 plinskih svjetiljki. Zadnja je svjetiljka u gradu ugašena 1939. Proizvodnja gradskog plina nastavljena je do današnjih dana, od 1995. uz postupnu zamjenu miješanim plinom. Taj se posao odvija u sklopu Komunalnog poduzeća Energo. U Plinari se dugo koristilo teleskopski gazometar (plinospremu) »na dva kata« iz 1910. Taj je veteran umirovljen 1992. Mlin u Žaklju najveći je riječki industrijski mlin za žitarice. Podignut je 1841. u kanjonu Rječine, kao jedan od brojnih lokalnih mlinova izraslih sredinom 19. stoljeća, kojih je uz Rječinu bilo 27. Radio je u okviru tvrtke Stabilimento commerciale di farine. Nakon požara 1862., obnovljen je i povećan. Objekt je narastao na šest etaža, dužine 90 i visine 25 metara. U najboljim danima mlin je zapošljavao 300 radnika, koji su godišnje proizvodili 250 tisuća vagona brašna. Ono se u bačvama otpremalo u Istru, Dalmaciju i Trst, u Englesku, Njemačku, Francusku, Egipat i Brazil. Žakalj u sastavu Stabilimenta posluje do 1881., a od sljedeće godine u okviru novoosnovanog Dioničkoga društva za mlin. Mlin radi do 1894. Godine 1918. prodan je Ugarskom pivarskom društvu iz Budimpešte, koje u Žaklju planira izgraditi tvornicu piva. No, poratnim pomicanjem granica prilazna cesta i mlin našli su se rascijepljeni u dvije države pa zamisao o proizvodnji piva nije ostvarena. Žakalj počinje propadati. Na njega danas podsjećaju ostatci visokih zidova pogonske zgrade uz Rječinu, obrasli bršljanom. Mlin u Žaklju romantična je ruševina. Pilana u Crikveničkoj dragi, prvi put spomenuta 1428., jedna je od najstarijih pilana na svijetu za čije djelovanje postoji pisano svjedočanstvo djelovanja. Riječ je o pilani vodenici što su je držali pavlinski redovnici na rječici Dubračini uza svoje mlinove, s dopuštenjem kneza Nikole Frankopana. Drvo za piljenje stizalo je iz njegovih šuma i otpremano za Veneciju. Tehnološki razvoj s vremenom će odgurnuti takve pilane u drugi plan. Prva parna pilana u Hrvatskoj otvorena je 1850. u Bijeloj Vodici, mjestu kraj Crnoga Luga u Gorskome kotaru. Nju je podigao grobnički trgovac drvom Nikola Durbešić. Imala je šest jarmova, svaki s po jednom ili dvije pile, koje je pokretao parni stroj od 25 konjskih snaga, proizveden 1830. Tu je uglavnom rezano bukovo drvo, od kojeg su pravljene daščice za ambalažu potrebnu trgovcima limuna i naranči u Italiji. Pogon iz Bijele Vodice nije ostao dugo usamljen. Već sljedeće godine Josip Velasti izgradio je parnu pilanu u nedalekom Prezidu, a potom se pojavila i parna pilana u Ravnoj Gori. Pilana iz Bijele Vodice vjerojatno je nestala u požaru 1885. Gradnja drvenih brodova ima na Kvarneru dojmljivu tradiciju još iz vremena ilirskog plemena Liburni. Njihovi brodovi »liburne« uvršteni su zbog kvalitete u elitna plovila ratne mornarice Rimskoga Carstva. U novije doba posebno je velik uspon gradnje drvenih brodova započeo na otoku Lošinju 1824. Mjesto Mali Lošinj imalo je u 19. stoljeću šest brodogradilišta. Zahvaljujući njima, Mali Lošinj postao je europska brodograđevna i brodarska sila – brojem izgrađenih jedrenjaka duge plovidbe uzdigao se jedno vrijeme u austro-ugarskoj brodogradnji na drugo mjesto. Lošinjsko brodarstvo imalo je u drugoj polovini 19. stoljeća gotovo 150 jedrenjaka, što je više od cijele susjedne Istre. Plovidba na jedra dostigla je vrhunac između 1855. i 1870., kada na lošinjskim jedrenjacima plovi 1.400 kapetana i mornara. Među najpoznatijim su lošinjskim brodograditeljima i brodarima obitelji Karatanich, Tarabochia, Martinolich (budući osnivači brodogradilišta u Monfalconeu), Cosulich (današnji vlasnici brodarske tvrtke u Trstu). Na otoku Krku, u mjestu Punat, i danas djeluje brodogradilište drvenih brodova iz 1922., najveće brodogradilište te vrste na hrvatskom Jadranu. Parobrod »Ana Marija« prvo je plovilo austrijske mornarice koje se kretalo pogonskom energijom parnog stroja. To je drveni brod »na kotače«, porinut u more 1835., u brodogradilištu u Kraljevici. Bio je on jednim od prvih znakova uzleta kraljevičke brodogradnje toga doba, za što je ponajvećim dijelom zaslužna obitelj Pritchard, vlasnik brodogradilišta od spomenute, 1835. godine. »Ana Marija« je ujedno prvi parobrod koji je uplovio u riječku luku, što se dogodilo 1836. Sudjelovanje kvarnerskih proizvodnih kapaciteta u izgradnji austrijske ratne flote pokazat će se posebno značajnim u nekim presudnim trenutcima. Riječka tehnička tvornica (Stabilimento tecnico fiumano) izgradila je parne strojeve koji su pokretali austrijske ratne brodove u Viškome boju 1866. Dio zasluga za poraz moćnije talijanske flote pripisuje se upravo odlikama riječkih pogonskih strojeva. Parobrod »Hrvat«, prvi hrvatski parobrod, izgrađen je u Riječkoj tehničkoj tvornici (Stabilimento tecnico fiumano). Brod je napravljen prema nacrtu riječkoga inženjera Otta Schlicka i porinut u more 13. srpnja 1872., kao prvi brod te vrste izgrađen na hrvatskoj obali za domaćeg naručitelja. Naručilo ga je Brodarsko društvo iz Senja, koje je zbog prijevoza putnika i robe namjeravalo povezati Rijeku i Senj. Brod je bio željezni, »na svrdlo«, dug 34,65 m i širok 4,80 m, imao je parni stroj od 130 konjskih snaga te 82 BRT. Na njemu je plovilo devet članova posade. Redovnu liniju između dviju luka uspostavio je 7. rujna iste godine. Isprva je vozio pet puta tjedno ljeti i tri puta tjedno zimi, zaustavljajući se pritom u Novom Vinodolskom, Selcu, Crikvenici, Vozu, Kraljevici i Bakru. Brod je potom plovio u sastavu brodarske kuće Ungaro-Croata, koja ga je 1903. prodala u Mali Lošinj. Tu je obnovljen i preprodan u Izolu, pod imenom Besenghi. S popisa brodova nestaje 1916. ![]() Ljuštionica riže i tvornica škrobnog štirka u Rijeci u trenutku otvorenja najveća je ljuštionica riže u Austro-Ugarskoj Monarhiji i jedan od najvećih pogona te vrste u svijetu. Započela je radom 1882. i za njezine se potrebe dopremalo iz Rangoona do 50 tisuća tona riže godišnje. U tvornici je bilo zaposleno 400 radnika i radnica. Taj će broj s godinama rasti, kao i preradbeni kapacitet pogona. Primjerice, tvornica će 1910. preraditi 70 tisuća tona riže. Ljuštionica je prestala raditi poslije Prvoga svjetskoga rata, a 1936. njezin će teren i objekte kupiti susjedna Rafinerija nafte. Najveći objekt Ljuštionice, 117 metara dugu i 28 metara široku peterokatnu pogonsku zgradu, izgrađenu 1882., novi vlasnik prilagođava novoj namjeni. Da bi postala Rafinerijina upravna palača, arhitekt Enea Perugini u cijelosti je preoblikuje, i to prema uzusima tadašnje talijanske državne umjetnosti, stila novecento. Palača se i danas koristi za istu namjenu, plijeneći pozornost svojom monumentalnošću. Rafinerija nafte Rijeka osnovana je 1882. i započela radom 1883., kao najveći pogon za preradu nafte na europskom kontinentu. Podignuta je prema nacrtu riječkoga arhitekta Mate Glavana. Za razliku od ostalih rafinerija toga doba, koje rade manufakturno, riječka Rafinerija započinje rad s godišnjim preradbenim kapacitetom od 60 tisuća tona, s 300 zaposlenih i profesionalnim kemičarom kao ravnateljem, postajući time prvi europski pogon za preradu nafte na industrijski način. Rijeka je rodno mjesto naftnih industrija dviju današnjih članica EU: Mađarske (u čijem se državnom okrilju grad nalazio u trenutku osnivanja Rafinerije) i Italije (Rafinerija je nakon završetka Prvoga svjetskoga rata »jezgra naftnog programa« te države, a 1926. i prvi industrijski objekt državne tvrtke Agip). Rafinerijski pogon na Mlaki danas je jedan od nekoliko najstarijih djelatnih rafinerija u svijetu, s očuvanim pogonskim dimnjakom iz 1883. te nekoliko spremnika za naftne proizvode iz 1883. i 1884. Peter Salcher (1848. – 1928.), profesor riječke Mornaričke akademije, kao blizak suradnik Ernsta Macha, uspio je ono što poznatom fizičaru nije pošlo za rukom – snimiti nevidljivo. Mach nije mogao eksperimentalno potvrditi svoju hipotezu o »udarnom valu«, pojavi uz objekt koji se kreće brže od zvuka, pa je zamolio Salchera da to pokuša u svom riječkom laboratoriju. Rečeno, učinjeno. Salcher je sa suradnikom Sandorom Rieglerom 1886. snimio cijeli niz ultrabrzih fotografija akustičnih pojava tijekom leta ispaljenog puščanog zrna i dokazao postojanje »udarnog vala«, danas nazvanog i »zvučni zid«. Rad je bio svjetska znanstvena senzacija. Je li oznaka za brzinu zvuka, umjesto mach, mogla postati salcher? Prepustimo li odgovor na to pitanje drugima, dobro je znati da je Salcher tijekom pokusa zapravo prvi put u povijesti uspio fotografirati – metak u letu. Svjetionik na početku Baračeve ulice u Rijeci isprva je stajao u glavnom lučkom bazenu, na kraju lukobrana Marije Terezije. Tu je podignut prema projektu Lajosa Luigija Burgsatllera 1884., u doba najvećega graditeljskog proširenja i prometne ekspanzije riječke luke. Vrhunac te ekspanzije dogodit će se 1914., kada luka postaje prometom osma u Europi. Svjetionik je od željeza, visok 31 m, s promjerom reflektora od 1,2 m. Naizmjenično je titrao bijelom i crvenom svjetlošću, tako snažnom da se vidjela na udaljenosti od 10 do 15 pomorskih milja. Nedugo nakon postavljanja taj je dio lukobrana započeo tonuti pa je svjetionik rastavljen i uklonjen. Iznova je podignut 1893., na sadašnjem mjestu. Prema projektu Andree Bayera, 1933. je još jednom rastavljen, sastavljen, povišen i ojačan armiranobetonskim rebrima. Danas je dvostruko zanimljiv: kao izravan svjedok iz samih početaka razvoja riječke luke te kao objekt koji simbolizira »ulaz« u bivšu zapadnu industrijsku zonu grada. Električna žarulja s ugljenom niti, najstarija poznata u Hrvatskoj, nalazi se već stotinjak godina u zgradi riječkoga kina Teatro Fenice. Tko je, gdje i kada prvi uključio žarulju, nepoznato je. Budući da je pronađena u Teatru Fenice, koje datira iz 1914., moguće je da potječe iz tog doba. No, s obzirom na to da je oblikom slična žaruljama što su 4. listopada 1885. prvi put osvijetlile novootvoreno Općinsko kazalište u Rijeci (ono je osvijetljeno s 800 takvih žarulja), moguće je da potječe iz 1885. Pokaže li se ta godina točnom, riječka žarulja postat će svjetski rekorder među žaruljama koje još mogu obavljati svoju rasvjetnu zadaću. Riječ je o tzv. Edisonovoj žarulji, modelu što ga je stvorio Thomas Alva Edison u drugoj polovini 19. stoljeća. Svijetli uz pomoć napona od 110 V, a njezin je otpor u hladnom stanju 1350 ohma. Zanimljivo je da se prva električna rasvjeta u Rijeci pojavila 30. kolovoza 1881., kada je mađarski inženjer Károly Zipernowsky (kasnije pronalazač transformatora u današnjem obliku) uspostavio sustav rasvjete na molu Zichy. Za potrebe luke i željeznice u Rijeci je 1890. izgrađena i prva električna centrala u Hrvatskoj. ![]() ![]() ![]() ![]() Nuklearni brod »Savannah«, prvi trgovački brod na nuklearni pogon, izgrađen je prema projektu Erazma Tićca. Rođen u Žurkovu 1904., Erazmo se školovao u Žurkovu, Kostreni i Bakru, a karijeru brodograđevnog inženjera napravio je u SAD-u. Nakon što je predsjednik Dwight Eisenhower 15. travnja 1955. objavio odluku o izgradnji eksperimentalnoga trgovačkog broda na nuklearni pogon, projektiranje je povjereno tvrtki The Sharp Brothers Inc., a Tićac je postao glavni projektant. Brod je porinut 21. srpnja 1959. Prvo putovanje učinio je 31. siječnja 1962., u redovnu linijsku službu krenuo je 1963. Imao je dva reaktora, dostizao brzinu od 21 čvora i jednim punjenjem goriva mogao je ploviti gotovo tri i pol godine. U riječku je luku stizao u nekoliko navrata, prvi put 19. studenoga 1966. Na ploči postavljenoj na ulazu u brodski salon moglo se pročitati zlatnim slovima: »Ben Tićac, projektant broda«. Ime Ben Erazmo je dobio primanjem američkoga državljanstva. Ispunivši sva očekivanja, »Savannah« je plovio do 1971., kada je privezan kao brod-muzej u matičnoj luci Savannah. Tićac je ujedno projektirao specijalni desantni brod-dok (LSD – Landing Ship Dock), vojni transportni brod »Victory« te niz drugih brodova. Do smrti (1968.) bio je član prestižnih američkih udruga brodograđevnih inženjera. Plovna dizalica »Veli Jože« nazvana je prema divu iz pripovijesti Vladimira Nazora. Izgrađena 1949. u Rotterdamu, kao vlasništvo Brodospasa, tadašnje riječke tvrtke za spašavanje i tegljenje brodova, u Jadran stiže 1950. »Veli Jože« najveća je i najsnažnija dizalica na Jadranu, dugo godina je to i na Sredozemlju. Gorostas je težak 330 tona, mogao je podići 350 tona tereta (tri dizelske lokomotive) na visinu od 35 metara. Krakovi su mu visoki 40 metara, s produženom rukom od dodatnih 17 metara. Ponton na kome se nalazi je otočić dug 40 i širok 18 metara. »Veli Jože« je u pola stoljeća podigao s morskog dna više od dvije tisuće brodova. Sredinom 1950-ih podizao je izrezane dijelove najvećeg u Italiji izgrađenog putničkog broda, »Rex«, koji je od 1944. bombardiran kod Izole i ležao nasukan. Spajao je lukove Šibenskoga, Paškoga i Krčkoga mosta. Svjetski je poznat udio te dizalice u raščišćavanju Sueskoga kanala 1956. i 1957. Uz to, »Veli Jože« radio je u Perzijskom zaljevu, na obali rijeke Tajo pomagao graditi prvu španjolsku nuklearku, montirao naftne i plinske platforme, iskrcavao Westinghausove generatore… Danas je privezan u Splitu, gradu u koji je Brodospas premjestio sjedište. ![]() |
![]() |
![]() ![]() ![]() |
|||||
![]() ![]() |
|||||
![]() TURISTIČKA ZAJEDNICA KVARNERA 51410 Opatija, Nikole Tesle 2, tel: +385/51/272-988, fax: +385/51/272-909 http://www.kvarner.hr, e-mail:kvarner@kvarner.hr ![]() |